TRI KNJIGE, TRI SUDBINE
Аватар пользователя maria.grigoryan

''Šahisti'', slika poznatog talijanskog umjetnika L. Caraccija (oko 1590)

Povijest ovako stare igre puna je tajni i zagonetaka u kojima se istina isprepliće s fikcijom i mitovima.

Jedno od pitanja na koje nastoje odgovoriti moderni povjesničari je kako, kada i gdje se pojavljuje suvremeni šah, igra s dalekometnom kraljicom i lovcima?

Ta reforma promijenila je sporu istočnu igru u dinamični i osvajački  šah koji danas igraju milijuni ljudi. Kao što je rekao Murray: ''Nažalost, ne znamo ništa o starijim verzijama modernog šaha, ne znamo ništa o vremenu i mjestu njegovog rođenja, o uvjetima njegovog nastanka i razlogu tako brzog širenja Europom.''

Problem povijesti šaha izazvao je pažnju tek u drugoj polovici 19.st. Pioniri tih istraživanja su Van der Linde, Von der Lasa i Murray. Oni su najprije tvrdili da je do šahovske reforme došlo na kraju 15. st. To se moglo dogoditi u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj. Ostalo je samo jedno pitanje, koja je od tih zemlja bila prva? Po tom su se pitanju njihova mišljenja razišla. Van der Linde je tvrdio da je to bila Francuska, Murray Italija, a Von der Lasa Španjolska.

Danas, više od sto godina kasnije, nalazimo se blizu odgovora na to pitanje i to zahvaljujući znanstvenicima iz raznih zemalja svijeta.

Ovdje ću govoriti o ''detektivskoj'' priči koja je vezana za povijest šaha. Prvo namjeravam objasniti kakve veze ja imam s tom pričom.

Pred kraj šezdesetih bio sam u Amsterdamu gdje sam posjetio bivšeg svjetskog prvaka dr. Maxa Euwea i on mi je, poznavajući moj interes za povijest šaha, poklonio prvu verziju Damianove knjige (Rim, 1512) koja je baš tada ponovno izdana u Nizozemskoj zajedno s njegovim predgovorom. Vraćajući se s turnira u Palma de Mallorci, 1972. godine proveo sam tjedan dana u Barceloni i postao sretnim vlasnikom primjerka Lucenine knjige (1497). Tako sam prikupio dovoljno materijala za istraživanje.

Naslovnica Lucenine knjige ''Repeticije ljubavi i umijeća igranja šaha'' (1497)

Damianovo djelo Ova knjiga uči kako igrati šah i sadrži šahovske zadatke je bila prva knjiga u Italiji posvećena modernom šahu. Knjiga je bila objavljena na dva jezika, talijanskom i španjolskom. Bez obzira na lošu kvalitetu papira i slabe dijagramske prikaze, knjigu je zadesila nevjerojatna sudbina: u 16. stoljeću doživjela je osam reizdanja, prevedena je na francuski, engleski i njemački jezik. Može se reći da je Zapadna Europa učila osnove šaha upravo iz Damianove knjige. To je bio prvi popularni udžbenik iz šaha. Sadržavao je red otvaranja, uključujući i tzv. Damianov gambit, 16 finesa igre i 72 problema. Oni su postali naširoko poznati. Dvadesetak njih se pojavljuje u antologiji problemskih situacija koja je izdana u Parizu sredinom 19.st.

Naslovna stranica Damianove knjige ''Ova knjiga uči kako igrati šah i sadrži problemske situacije'' (1512)

Djelo Don Lucene bilo je objavljeno u Salamanci (Španjolska). Autor, punim imenom Luis Ramirez Lucena, sin španjolskog kraljevskog izaslanika, je bio student lokalnog sveučilišta. Elegantno izdanje njegovog djela posvećeno je princu Juanu, nasljedniku krune kralja Ferdinanda i kraljice Izabele. Knjiga nije bila tiskana u puno primjeraka i nije imala utjecaj na razvoj šaha u Europi. U 19.st. tek je nekoliko istraživača znalo da ona uopće postoji. Knjiga je nosila je neobičan naslov: Repeticije iz ljubavi i umijeća igranja šaha. Prvi dio nije imao nikakve veze sa šahom. Drugi dio je sadržavao pravila novog šaha, neka otvaranja i neke zadatke iz stare i nove verzije šaha.  

Kada su povjesničari krenuli proučavati Lucenina djela, došli su do zaključka da on sam nije autor tih zadataka. On ih je tek sakupio, tj. njegova knjiga je ono što bismo danas zvali antologijom. Što se tiče otvaranja, autor iskreno priznaje čitatelju: ''Namjeravao sam vam predstaviti najbolja otvaranja ove igre koje sam vidio u Rimu, po cijeloj Italiji, ali i u Španjolskoj i Francuskoj.'' To je razlog zašto su ga povjesničari proglasili prvim teoretičarom modernog šaha!

Lucena ne piše puno o svojim šahovskim zadacima, ali Van der Linde otkriva da se sve problemske situacije starog šaha iz njegove knjige mogu naći u manuskriptima tog vremena.

Tada se postavlja pitanje gdje je Lucena našao problemske situacije modernog šaha?

U potrazi za njegovim izvorima, povjesničari su pronašli knjigu Francesca Vicenta koja je sadržavala 100 takvih zadataka. Ona je objavljena u Španjolskoj 1495. godine i spomenuta je na listi rijetkih španjolskih knjiga iz 1795. godine. Tamo se navodi da se primjerak knjige čuva u knjižnici staroga monastira Montserrat na Pirinejima. Informacija dolazi od svećenika tog manastira koji je poznat bibliofilima zbog čega u njegovu riječ ne sumnjamo.  

Kako god, kada su u sredini 19. st. povjesničari došli u knjižnicu Montserrata, dobili su laički odgovor da takve knjige nema u samostanu! Ispostavilo se da je knjiga mogla nestati za vrijeme Napoleonskih ratova 1811. godine kada je francuska vojska zauzela Montserrat ili 1834. godine kada je u samostanu požar uništio mnogo dragocjenih knjiga. U svakom slučaju, Vicentova knjiga je nestala bez traga! Cijela potraga za dotičnom knjigom u 19. st. nije urodila plodom.

Ne mogu sakriti činjenicu da me sudbina Vicentove knjige zaintrigirala. Je li moguće da su se novi šahovski zadaci iz te knjige pojavljivale i u drugim kasnije objavljenim knjigama? Prvi je na to posumnjao engleski šahist William Lewis. Ali kako to dokazati? I tako sam počeo polagano proučavati Lucenino djelo. Najprije sam obratio pažnju na pet zadataka koji se u knjizi pojavljuju dvaput. Zanimljiva je njihova pozicija u djelu. U to je vrijeme bilo mnogo takvih zbirki i sav je materijal u njima poredan ovisno o broju poteza: prvo dolaze zadaci od dva poteza pa od tri poteza itd. 

Tako i Lucena počinje svoju antologiju. U početku imamo po dva poteza, poslije po tri poteza, koje je on opet razvrstao u dvije grupe: prvo idu situacije iz starog šaha (del viejo), a zatim iz novog (de la dama). Tek tada Lucena odbacuje stari poredak i donosi kombinacije od po tri i četiri poteza i sl. Onda se opet u sredini knjige vraća na početni uzorak: nakon novih i starih trostrukih poteza slijede novi i stari četverostruki, stari i novi peterostruki itd. Takav poredak se nastavlja sve do kraja knjige. 

Sve ove činjenice ukazuju na to da je Lucena koristio ne samo jedan, nego više izvora. Čak dobivamo i dojam da se knjiga zapravo i bazira na jednom od izvora, onom najvećem. Odlučio sam otkriti o kojem bi se izvoru moglo raditi. Zadatak se nije činio osobito teškim: dvije nelogičnosti vidljive su na prvi pogled. Izdvojio sam dva trostruka poteza koja su se nalazila među sljedovima od osam poteza i dva četverostruka poteza koja su se nalazila među prikazima sljedova od pet poteza. Tada sam se našao u slijepoj ulici. U grupi trostrukih i četverostrukih poteza dogodio se potpuni kaos pri čemu su preostale samo zadaci iz starog šaha.  

Poslije dugog razmišljanja došao sam do zaključka da i njih treba ukloniti, tim više što oni nisu nikako odgovarali početnom uređenju. Poslije toga sam prebrojao preostale zadatke. Njih je bilo čak 96! Sjetite se da je u Vicentovoj knjizi bilo 100 takvih zadataka, a 96 i 100 i nije nekakva razlika. Tako sam došao do prvog važnog rezultata svog istraživanja: glavni Lucenin izvor sadržavao je 96 zadataka. Kako bih dokazao da je taj izvor bila upravo Vicentova nestala knjiga, trebao sam dodatne dokaze. 

Tako sam se primio treće knjige, posvećene suvremenom šahu. Radi se o udžbeniku Damiana. Bilo je potrebno provjeriti tvrdnje povjesničara da je 70 od 72 zadataka Damiano preuzeo iz knjige Lucene.

Iako je Damiano unio neke promjene u Lucenove problemske situacije, dodavao ili micao određene pješake i figure, njegova su rješenja u većini slučajeva kraća nego kod prethodnika. Isto tako, te izmjene ne utječu na opći zaključak: u pripremanju svoje knjige, Damiano je napravio otklon od Luceninih problemskih situacija.

U početku mi se činilo da je Damiano koristio gotovo polovicu Luceninih zadataka, ali poslije sam sumnjao u ispravnost takvog zaključka. Za to sam imao i dobar razlog! Lucenina knjiga je bila vrlo rijetka. Dvije kopije su se čuvale u Escorialu, u španjolskoj kraljevskoj knjižnici. Treći primjerak našao se u Rio de Janeiru gdje se stvorio zajedno s knjižnicom portugalskog kralja Ivana IV koji je za vrijeme Napoleonskih ratova prebjegao u Brazil. Dobio sam dojam da su pristup ovoj knjizi imali vrlo rijetki ljudi. Kako se ona onda mogla naći u rukama jednog skromnog apotekara s juga Portugala?

Pojavilo se i drugo pitanje. Čak i ako je Damiano imao priliku upoznati se s Luceninom knjigom, zašto je iz nje preuzeo upravo 70, a ne 72 zadatka? Njega u principu i možemo smatrati autorom ta dva zadatka, ali ta pretpostavka otpada jer je jedan od njih bio široko poznat zadatak iz svijeta staroga šaha. 

Već u 20. st. Murray izražava sumnju da Damiano koristi Luceninu knjigu. On tvrdi da su Damiano i Lucena koristili iste izvore za svoja djela. Kako god, Murray isto tako vjeruje da je jedino Vicentova knjiga sadržavala zadatke iz staroga šaha.

Koji bi dakle mogao biti zajednički izvor Damiana i Lucene?

Postoji nekoliko različitih manuskripata o novom šahu napisanih prije Damianove knjige.

Prije svega, to je manuskript iz Göttingena koji sadrži 30 situacija novog šaha – sve ove situacije mogu se naći kod Lucene i to u istom poretku. Preostali rukopisi sadržavaju manji i beznačajan broj Luceninih situacija.

Zato sam smatrao da je logično usporediti Damianove šahovske zadatke s 96 zadataka koje sam pronašao u Luceninoj knjizi. Rezultat je bio senzacionalan! Svih 70 Damianovih zadataka nalazili su se u tom broju od 96 zadataka.

Možemo zaključiti da 96 šahovskih zadataka dolaze iz neke ranije kolekcije koju su koristili Lucena i Damiano, a o njenom postojanju je naslutio i Murray. Tijekom istraživanja sinula mi je sljedeća misao: problemi koji se pojavljuju kod Damiana, a ne kod Lucene, mogli bi spadati u tu kolekciju.

I tako, većinu Lucenine knjige, kao što smo pokazali,  čini 96 šahovskih zadataka i većina njih su upravo problemi novoga šaha. Oni su razvrstani prema istom klasifikacijskom sustavu i, bez sumnje, preuzeti su od istog izvora. Oni čine većinu problema koje iskoristio i Lucena u svojoj knjizi.

Više nisam sumnjao u to da su Luceno i Damiano kao izvor koristili Vicentovu knjigu. Ako pretpostavimo da su dva Damianova problema, kojih nema kod Lucene, preuzeti iz tog izvora, tada će broj izgledati ovako: 96+2=98.

Nestala Vicentova knjiga sadržavala je 100 zadataka! Dakle, imamo brojeve 98 i 100! Takva podudarnost ne može biti slučajna i znači da tih 98 zadataka pripada Vicentovoj knjizi.

Evo i popisa tih problema:

Mat u...

Novi problemi

Stari problemi

Ukupno

2 poteza

10

6

16

3 poteza

13

3

16

4 poteza

13

3

16

5 poteza

11

5

16

6 poteza

17

1

18

7 poteza

6

1

7

8 poteza

4

1

5

9 poteza

3

-

3

10 poteza

1

-

1

Nije slučajno da se podudara broj šahovskih problema u prve četiri grupe. To je, očito, bila i namjera autora. 

I na kraju: smatrao sam da se svi zadaci koji se ne mogu riješiti prema pravilima suvremenog šaha odnose k starom šahu.

Još u naše vrijeme Calvo je tvrdio da su njemački izdavači bili umiješani u stvaranje Damianove i Vicentove knjige. Stariji bibliografi tvrde da je Vicentovu knjigu tiskao Lope de Roka Alemani i Pere Trincet, a Luceninu knjigu Lope Sanz i Huts. Pokazalo se da je izdanje (Madrid, 1953) koje sam ja koristio za svoja istraživanja drugačije od originala. Na to mi je ukazao nizozemski povjesničar dr. Monte zbog čega su moji zaključci zahtijevali određene ispravke.

Bilo kako bilo, glavni zaključak ostao je isti: Lucena je koristio sve Vicentove probleme. Nakon što je moj članak objavljen 1993. u časopisu Revista Internacional de Ajedrez, španjolski povjesničar Perez de Arriaga u istom časopisu je objavio kako se ne slože s mojim zaključcima. On je tvrdio da ako ne možemo odrediti porijeklo Luceninih šahovskih zadataka, to znači da je sam Lucena njihov autor.  

Kako god, moj zaključak podupro je engleski povjesničar Ken Whyld (jedan od autora šahovske enciklopedije i osnivač Međunarodne organizacije šahovskih bibliografa). ''Što više sam radio s Lucenom'', napisao je, ''to sam postajao sve uvjereniji da on nije autor niti jednog šahovskog problema koji se pojavljuju u njegovoj knjizi. On je odigrao važnu ulogu sakupivši sav taj materijal, ali često možemo primijetiti da on jednostavno ne razumije što radi.''

Sljedeći korak u rješavanju tajne Vicentove knjige neočekivano se dogodio u Italiji. 1995. godine povjesničar Franco Pratesi našao je u malatestianskoj knjižnici u Sezeni nepoznat manuskript koji je sadržavao 357 šahovskih zadataka. To je bila enciklopedija takozvanih ''partiti'' (završavanja igre). Ispalo je da sadrži i sve Lucenine zadatke, a isto tako i Damianove. To je značilo da se tu nalaze i svi Vicentovi šahovski zadaci.

U časopisu L’Italia Scacchistica 1999. godine povjesničar Alessandro Sanvinto objavio je zanimljiv članak ''Španjolski učitelj šaha Lucrezije Borgije'' (Borgia je poznata španjolska plemenitaška obitelj koja je odigrala važnu ulogu u životu Italije u 15. i početkom 16. stoljeća. Najpoznatiji su Rodrigo, otac Aleksandra VI, njegov sin Cesare i kći Lucrezia prikazana kao femme fatale u raznim umjetničkim djelima, filmovima, knjigama). Poznato je da je kći pape Aleksandra VI igrala šah, ali je manje poznata činjenica da je imala i učitelja šaha, Španjolca Francesca koji je došao s njom i u Italiju. Sanvinto je pretpostavio da Francesco nije bio nitko drugi do Francesco Vicenta i da je upravo on autor manuskripta pronađenog u Sezeni!

Takav zaključak entuzijastično su dočekali španjolski povjesničari. Jedan od njih, Jose A. Garcon objavio je knjigu od 500 stranica Povratak Francesca Vicentija (Valencia 2005). U njoj je sumirao rad brojnih istraživača koji su zaključili da je von der Lasa bio u pravu: upravo je Španjolska, i to Valencia, domovina modernog šaha. S tim se u potpunosti slažem.

Iz knjige ''Povratak Francesca Vicentija'' (2005), stranice manuskripta iz 15.st. 

Negodujem jedino zbog tvrdnje da je manuskript iz Sezene bio napisan početkom 16. stoljeća. U tom se manuskriptu našla i široko rasprostranjena situacija završavanja igre pomoću tri udružena pješaka protiv tri neprijateljske figure. Pravilno rješenje ove pozicije pronađeno je tek sredinom 19.st. Za takvo je rješenje bila potrebna puno viša razina analize od one kakva je postojala u 16.st. No to je sad već pitanje koje ostavljam budućim istražiteljima.

 (Tekst Jurija Averbaha)