Tekst: Vlad Tkačiev OBRISI BUDUĆNOSTI Kako uspijevaš zadržati tako visoku razinu motivacije tijekom svih ovih godina? I to bez obzira na sve svijetle i tamne točke u tvojoj karijeri o kojima si govorio. - Mmmm... Ne znam, to je neka vrsta unutarnje motivacije.
Zato i ja, na primjer, kada navijam za neki nogometni klub, radim to kao pravi fanatik. Kada čitam, onda čitam s pohlepom. Što misliš o fenomenalnim rezultatima predstavnika mlađe generacije ''neopragmatika'', Carlsena i Caruana, plus Aroniana? Nekoliko godina prije usporedio si igru Magnusa u jednostavnim pozicijama s Karpovom igrom u njegovim najboljim godinama. - Što se tiče Carlsena, on ima neke iznimne kvalitete koje su, po mojem mišljenju, rezultat prirodnog talenta. Na primjer, osjećaj za figure, potpuna sabranost i motiviranost.
Njegova želja da postane bolje rangirani igrač od Kasparova, Carlsenu daje motivaciju da svaku igru odigra s maksimalnim ulogom. A koje su još njegove kvalitete u čisto šahovskom smislu? - Ima ih jako puno, a najvažnija bi možda bila nevjerojatna snaga njegove obrane. Sve to zajedno s velikom samouvjerenošću omogućuje nam da ga uspoređujemo s Karpovom, ali samo na kompjuterskoj razini. Iako njegova otvaranja nisu kao kod Karpova u njegovim najboljim godinama. - Pa Karpov je u svoje najbolje vrijeme imao cijeli tim ljudi koji su radili s njim. Nitko ne priječi Carlsonu da okupi svoj tim! - Ali ga nije okupio, sudeći po njegovoj igri. Plus, Karpov je preuzeo otvaranja od ljudi kao što su Furman, Razuvajev i ostali koji su znali procijeniti na što se u partiji valja skoncentrirati, a to baš i odgovara njegovom stilu. Kada je Karpov postao svjetskim prvakom, kombinacija repertoara njegovih otvaranja i samog stila bila je idealna. Za usporedbu, Carlsen se snalazio praktički bez otvaranja. A što se tiče Caruane? - S njim sam zadnji put igrao u Wijk aan Zee i on se upravo nakon toga probio tako da mi je teško opisati kakav je on danas. Čini mi se da je i on dosta koncentriran igrač. Cijelo vrijeme je računao sve moguće varijacije unaprijed, poput kompjutora s jako dobrim procesorom. Ne, zaista ne znam puno o njemu.
On je jako uvjeren u to što radi, to se može osjetiti. Ali samo to ne može objasniti njegove rezultate. - Za to još moramo pričekati, radi se o fenomenu prve godine, a tek druge godine možemo govoriti o tome hoće li on potrajati ili ne. I Carlsen je rekao da je još prošle godine u Bielu dobio Caruanu bez velikog truda, a u Wijk aan Zee podijelio je s njim drugo mjesto i tada je Caruana već bio potpuno drugačiji igrač. Naravno, to se dogodila također uz puno rada i radi nevjerojatne motivacije. Iako je sada stvar u tome hoće li on postati vodeći šahist ili samo jako dobar šahist. A što se tiče Levona? - On je jedan od najupečatljivijih šahista s najkreativnijom razinom igre, a što se tiče otvaranja i rješenja tokom partije, on je trenutni broj jedan. Zato me zadivljuje da se svi mediji trenutno bave Carlsenom, a ne Aronianom. Ali šahovski fanovi se obično koncentriraju na zapadne šahiste. Ljudi su već umorni od višegodišnje sovjetske hegemonije i velikog broja igrača koji je došao upravo iz te škole. - Da, svakako. To je uglavnom i zapadni tisak, slažem se. Zato nastane i tako jaka reakcija kada se pojavi šahist iz anglosaksonskog govornog područja, svi čekaju i navijaju za njega. Nedavno sam u knjizi Kasparova ''Revolucija sedamdesetih'' naišao na mišljenje da se dugotrajna karijera Korčnoja može objasniti stalnim injekcijama svježe krvi, tj. kao rezultat njegovog rada s mlađim igračima. Pokušavaš li se i ti tako pomladiti? - Pa da. Cijelo se vrijeme nastojim mijenjati. Najveća tajna dugog šahovskog života je da nikada ne misliš kako sada sve znaš. To sam naučio od Korčnoja. S jedne strane mora postojati želja za samousavršavanjem, perfekcionizam.
TKO SMO MI I ZAŠTO SMO OVDJE? Tokom meča se podigla velika prašina oko tvoje izjave: ''Mi nismo ovdje da zabavljamo gledatelje!'' Nije li to slično kao notorna tvrdnja da sabor nije mjesto za diskusiju? - To uopće nije tako. Kao što je u svoje vrijeme rekao Ševčuk: ''Neka vas zabavlja Vaenga (ruska estradna pjevačica, op. prevoditelja)! Ne čini ti se da ta fraza sadrži određen intelektualizam i pogled s visoka ili se to jednostavno tako protumačilo u žaru rasprave? - Naravno da tu ima određenog pogleda s visoka, ali to je bila već dvanaesta partija i dvanaesta po redu provokacija novinara. Mogli bismo reći da to jednostavno nisam mogao podnijeti. Stvarno, dvanaesta? - Pa, šesta ili sedma. Meč je na stranici pratilo pola milijuna gledatelja i svakoga je dana taj broj rastao za dodatnih 50 000 gledatelja. Ali postoji šest ili sedam blogera koji su ili loše raspoloženi ili im ne ide u životu te su svaki dan pisali o tome koliko su mečevi neinteresantni i dosadni. Dakle, svaki dan mečevi su zainteresirali dodatnih 50 000 ljudi, ali ne i njih.
- Tako da je to na neki način bilo pitanje polemike, ali mislim da se to u cijelosti odnosi i na koncepciju 21. stoljeća. Jedan mi je poznati kulturolog, nažalost pokojni, rekao da svijet trenutno poznaje samo dvije vrijednosti: razonoda i zabava. Tako da je moja izjava imala za cilj pokazati da postoje i druge vrijednosti. Kao što su...? - Rad, intelektualni trud, dostojanstvo, prijatelji i tako dalje.
Ne čini ti se da je problem u tome što su se prije ideje npr. Korčnoja i Tala diskutirale svugdje, a ne samo u sovjetskom tisku, dok se danas šah mora natjecati za prostor s takvim temama kao što je vremenska prognoza i križaljke, a većina novina uopće ni ne prati šah. - Da i ne. Sve da je ovo i neobičan primjer, ali izraelski tisak je meču s Anandom pridao više važnosti nego Madonninom posjetu. Meč je bio na prvoj stranici, a Madonna na desetoj. To je bila stvar nacionalnog ponosa: u ovakvim vremenima mala zemlja može postići nešto na svjetskoj sceni. Ali teško je razumjeti ono što želimo razumjeti i pritom je teško ovaj problem smjestiti u samo jedan mogući kontekst. Pri čemu ne bismo smjeli kazati koja je od perspektiva gledanja na problem šaha ispravna, a koja nije. Ja mogu reći točno ono što želim. Želim da šah ponovno zauzme ono mjesto u javnom životu koje je imao kada sam ga ja počeo igrati. - Razumijem, ali mislim da je to nerealno jer se prije sve odvijalo prema ideološkom ključu. U Europi i Americi se šah razvio tek nakon pojave Fischera u sedamdesetima. U šezdesetima nije bilo ničega, kao ni u pedesetima. Čak ni poslije, u osamdesetima. Zatim smo imali rivalstvo Karpova i Korčnoja, što je opet bilo važno samo iz političkih razloga.
Meni se čini da postoji put koji više obećava, pogotovo zbog toga što neki izvori tvrde da pola milijarde djece igra šah u školi. A tu je i televizija... Na koje televizijske programe pokušava ući šah? Na prvi program? Na kulturne ili sportske programe? To su sve razni koncepti i s obzirom na to treba različito djelovati! Kao što je bilo kada je pariški Grand Prix prenosio Eurosport (to se odnosi na pariški Grand Prix iz 1995. godine - WhyChess). A također imamo i internet koji je idealan s obzirom na to da televiziju gleda ograničen broj ljudi i to u ograničenom broju država. Ako se slučajno nađemo na nekoj ruskoj televiziju, neće nas vidjeti ljudi iz Amerike, a ako smo na američkoj, neće nas gledati ljudi iz Gane. Šahovskog sadržaja ima dovoljno, a važno je da komentatori mogu doprijeti ne samo do klupskih obožavatelja, već i do početnika koji još ni ne znaju igrati. Grijeh je žaliti se da je pet od trideset partija nezanimljivo. Dvadeset i pet njih je zanimljivo! I to treba predstaviti na takav način da ljudi ostanu oduševljeni. Kakva bi trebala biti uloga svjetskog prvaka? - Nikakva! To jest, kao i u tenisu, on bi trebao dobro igrati i to je sve? - On mora dobro igrati. Zato što, sjetimo se, ne želim da me se opet krivo shvati, Kasparov je bio svjetski prvak. On je bio nevjerojatna zvijezda. Ali tada se godišnje igralo svega tri turnira – Wijk aan Zee, Linares i zatim pola godine kasnije, Dortmund. I to je bilo sve. Drugih turnira nije bilo. Sada već možemo gledati po nekoliko turnira tjedno. Sada ih je više jer imamo internet? - Da, ali i zato što ima manje konflikata.
Poslije meča si u Izraelu bio proglašen nacionalnim junakom. Poslije toga sam čuo glasine da će Izrael udvostručiti budžet za šah u toj zemlji. Možeš li reći nešto detaljnije o tome? - Odlično pitanje. Koliko mi je poznato, ta sredstva bila bi izdvojena za podršku klubova u manje razvijenim gradovima. Kao što su? - U Izraelu postoji velika razlika između Tel Aviva, Haifa i nekih drugih gradova te gradova kao što su Dimona, Nitpe-Ramon, Maalod. To su sve manji gradovi gdje ima malo posla i drugih bitnih stvari. Još je prošle godine u devet takvih gradova započeo projekt ''Šah u školama''. Šahovsko obrazovanje je fakultativno, ali postoji velika mogućnost izbora i svatko se može odlučiti za šah. U školi moje kćeri koja trenutno ide u drugi razred, šahovsko obrazovanje je obavezno. U našem gradu ono postoji u 25% dječjih vrtića. Uskoro će Ministarstvo obrazovanja morati donijeti odluku hoće li se taj program nastaviti.
Аrshak Petrosian mi je u intervjuu rekao da je u Armeniji šahovsko obrazovanje obavezno od drugoga do četvrtog razreda. To bi moglo poslužiti kao model svim ostalim državama. - To je istina, ali kod njih je to nacionalna igra. To pokazuje i činjenica da je predsjednik federacije te pokrovitelj šahovskih igara ujedno i predsjednik države. Šah je nacionalna igra i u Rusiji, Ukrajini, Izraelu... Ne u takvoj mjeri! U Armeniji strance na ulici ispituju igraju li šah ili ne. S tim da ja tamo i nisam neki lokalni junak. ''Kako ste odigrali? Kakva je pozicija kod Morozeviča?'' I tako u svakom kafiću. Tu je teško reći što je bilo prije, kokoš ili jaje. - To da. Ali sad vidim da je i u Eilatu teško proći ulicom, a da me ljudi nešto o šahu ne pitaju. Na svakom uglu, čak i na autobusnim stanicama. Postoji takav interes da razmišljaju o otvaranju katedre za šah na jednom od sveučilišta. Točnije, zbog znanstvenih studija o utjecaju šaha na djecu i starije koji boluju od Alzheimerovog sindroma. IZVAN IGRE Kako izgleda prosječan dan Borisa Gelfanda? - Budim se oko 10 sati ujutro. A tijekom turnira ranije? - Pa, tijekom turnira mi je glavni cilj da uhvatim doručak. Ako je on u 11 sati, onda ću se ustati nešto prije toga. Naravno da mi treba neko vrijeme da se probudim i spremim te ponovim bitne varijante. Zato mi je teško u Wijk aan Zee s obzirom na to da tamo igra počinje u 13.30. Dobro. A kada ne igraš? . - Znači, probudio sam se u 10 sati, odradio sam nekoliko vježbi, doručkovao, prošetao se. Poslije toga čitam vijesti na internetu. Šahovske? - I šahovske također, ali problem je što je vijesti vezanih za šah sasvim malo. Dvadeset minuta dnevno dovoljno je da ih čovjek sve pročita. Oko sredine dana se počinjem baviti šahom, riješim nekoliko pozicija. Dakle, dotad se još ne baviš otvaranjima? - Njima se počinjem baviti tek nakon 15 sata kada dođu Huzman i ostali. Dotad gledam partije, interesantno je gledati kako drugi igraju. Zatim rješavam različite pozicije. To je tako svakoga dana? - Praktički da. Čini mi se da je u tom i razlog moje dugovječnosti. Nakon što ručam, u 15 sati krećem učiti. I tako do večere koja je u 20 sati. Zatim idem na sportski trening (u posljednje se vrijeme bavim stolnim tenisom) ili se prošetam, čitam, gledam nogomet, igram se s djecom. No za to nemam neko određeno vrijeme. Djeca se ne mogu svaki puta ubaciti u vrijeme od 14 do 16 sati! Općenito, idem spavati tek nakon što sam se bavio djecom, pročitao nešto ili prošetao. U koliko sati? - Obično oko 1 sat u noći. Poslije turnira naravno više spavam. Dakle, tvoji glavni hobiji su čitanje, muzika i nogomet. Točno? - Da. Što se tiče muzike, preferiraš rock? - U posljednje vrijeme slušam klasiku i idem na koncerte. Što od klasike? - Što se tiče klasike, ne mogu navesti nešto određeno, ali na koncerte volim ići. Sviđa mi se ta atmosfera. Doma ne slušam klasiku. Leva Aronian mi je poklonio neke jazz cd-e koje rado slušam. Možeš li navesti pet najdražih knjiga? - To mi je teško, ali mogu reći da se djela poput Rata i mira ne bi našla na toj listi. Više mi se sviđaju pisci kratkih priča: Maugham, Akutagawa, Čehov. Nedavno sam otkrio još jednog kolosalnog autora, Kawabatu. Čitao sam njegovu ''Master of Go''. - Ta se radi o nama, zar ne? The stone mountains, prekrasno djelo. Moj problem je taj da znam jako malo o japanskoj kulturi. Siguran sam da su njegova djela i dublja nego što ja to mogu razumijeti. Pretpostavljam da Japancima više znači kada on napiše da je ''procvjetala trešnja'' ili da je ''procvjetao ginko''. Zatim sam prešao na latinoamerikance, počevši od dobitnika Nobelove nagrade, Llose Vargasa i njegove Tetke Julije i piskarala. Trenutno imam osjećaj da je on jedini dobitnik Nobelove nagrade kojeg mogu čitati. Što ti se sviđa od suvremene proze? - Od ruskih autora najviše Pelevin, njegova zadnja djela. On je čini se dobrim djelom šahovski autor. Velika većina šahovskih velemajstora čita Pelevina. - Ali Makanin je igrač prve kategorije i zato šahovske elemente unosi u svaku svoju knjigu. Od aktualnih sam europskih pisaca pročitao po jednu djelo od svakoga. Najvjerojatnije od Houellebecqa? - Još nisam došao do njega, njegova knjiga još leži na mom stolu. Voliš li filmove? - Ne! Mogu objasniti i zašto: šah zahtjeva takvu koncentraciju da se ne mogu više fokusirati na nešto drugo punih sat i pol vremena.
Ne možeš pratiti sadržaj? - Da. To je nevjerojatan osjećaj: sjediš kao budala i reagiraš samo na riječi, a znaš da je umjetnik tim filmom htio poručiti nešto puno bitnije. Tvoj gastronomski ukus? - О! Odlično pitanje! Više volim ribu nego meso. Bez obzira na to što dolaziš iz Bjelorusije. - Zbog toga jako volim krumpir. Neobično je to da jako volim talijansku hranu i općenito mediteransku kuhinju. A što se tiče pića? Piješ li alkohol? - U malim količinama, za posebne prilike. Volim dobro vino. Jesi li ikad bio pijan? - Nekoliko puta, ali sam uvijek imao kontrolu nad sobom. Nekoliko sam puta bio blizu da izgubim kontrolu nad sobom, ali me Ženja Barejev spasio od toga. Od bezalkoholnih pića volim sok od šipka. Njega sam zavolio u Eilatu.
|
Boris Gelfand: sa sjajem u očima (2. dio)
